Jade Goody (Dzejd Gudi) je javna licnost. Zena sa 27 godina stupa na siru scenu nakon ulaska u 'Big Brother' kucu. Nisam pratila Big Brother, ali njen ispad izazvao je pozornost publikei. Naime, posvadjala se sa indijskom glumicom Shilpom i poslala je, verbalno naravno, u Indiju. Kako su tadasnji mediji izvjestavali, povezala sam da je bila rasist. Neki dan citam malo zaokrenuto vidjenje stvari i pisac doticnog teksta navodi zasto je Jade Goody zamrzila Shilpino ponasanje u kuci Velikog Brata. Sjecam se navedenog primjera gdje je Shilpa povukla vodu u wc solji na peceno pile koje je prije toga tu bacila. Jade to nije otrpila. A kazu da se njihov konflikt vodio i na dubljim razinama. Klasnim...
Jade Goody je od nesredjene porodicne sredine cija je mati bila pijanica i drogerasic. Pa je ona od malena zivjela teskim zivotom. Shilpa je iz visokoklasne porodice. Otuda sudar razlicitih klasnih utjecaja na njihove percepcije o zivotu.
Kako god, danas ljudi nekako nabrzaka uspijevaju da se probiju u svijet poznatih. Posebno kad se radi o medijskim nastupima. Uvijek mi je bilo ne ozbiljno zasto nosati slike ili klanjati se recimo jednoj zeni koja pronosa pistom nekoliko lijepih haljina. Ima dakako jos lijepih zena koje se bore za odrzavanje zivota gladnih ljudi iz nama poznatih dijelova svijeta. Nekako publika zeli ovo prvo ili im se to namece? Ili je to sto je sama publika gladna, prazna unutar sebe pa se napaja sa vjestackih izvora. Zato je dovoljno da se pojavite u kuci Velikog Brata i osigurali ste sebi bar jednu finu sumu novca za narednu deceniju zivljenja.
Pratila sam razvoj situacije od kako je Jade Goody saznala da je dobila rak. Saznati da vam se desilo nesto sto vam determinira buducnost nije nimalo ugodna stvar. Potrebno je ojacati se psihicki , kao prvo, pa ako se u mogucnosti, razmotriti sta imamo dalje kao naredne opcije za poduzeti.
Bila je poznata imala je sve; novac, partnera i bogate uslove za zivljenje. Ona je pomogla svima, osim sebi licno. I zato je privukla i moju pozornost. Borila se da svaki preostali dan bude borba za skupljanje sto vise materijane koristi njenim maleckim sinovima koji ostaju iza nje. Prvo sto je mogla uraditi, jeste, vjencati se. Njeno vjencanje, ne znam sad tacno detalje, ali sam procitala na Yahoo News, ce joj sacuvati i njenoj porodici oko milion funti. Nesto to u vezi taksi. Nije to ni vazno. Vazno je koliko se do zadnjeg momenta borila da pomogne drugima. Zatim je, koliko sam pratila morning news na lokalnim TV kanalima; ITV, Channel 4, itd., vecinom, svojim javnim nastupom o njenoj bolesti upozorila mnoge mlade zene da se ne igraju izostavljati smear test. Sjecam se jedne mladje djevojke na nekom pomenutom jutarnjem programu koja je dosla kao gosca, rece, 'Jade Goody mi je spasila zivot...'. Kako? Pa ona je, objasnjava, cim je cula da se doticna srusila radi raka, pozurila da uradi smear test i tako su joj otkrili... Srecom, kaze ona, na vrijeme. Jade Goody je nagnala mnoge zene da povedu racuna o sebi i uspjela je u tome. Imala je javni zivot i tako ga je dovrsila - javno. Kompletirala je javnu sliku od pocetka do kraja. Do smrti uz publiku. Ali smrt nema lijepog opisa. Jednostavno determinirajuca cinjenica koja ceka sviju nas.
Ali, niismo ni mi nesto mnogo daleko od nje. I mi trcimo, sakupljamo, borimo se. Dok ne odrastemo, pa kad odrastemo dok se ne udamo/ozenimo, pa porodimo, pa dok nam djeca odrastu, pa dok izadju na selamet, pa dok i njih ne poudamo/pozenimo. Pa ... cap! Jednom samo padnemo, pa jal' se dignemo da, ko Jade Goody porazavajuce brojimo vec odbrojane dane, ili se i ne dignemo. Ne znam ni koju bih sebi opciju tad pozeljela, ali znam da ni jedna nije korisna. I sve znam i opet nekako u gafletu. Ko i Jade Goody, do zadnjeg daha, da nanesem djeci, nek imaju sta trositi kad mene ne bude. Nek se zna, nek se cuje ko sam ja bila a i poslije smrti. Ali, sve je to na ovoj nasoj gornjoj kori zemaljske kugle...
Jade Goody, gledam danas, ko zvjerke dobra auta na sahrani. Publika izasla. Obicni narod i to opet iz njenog rodnog mjesta. Nema onih koje je uveseljavala. Nju su gledali milioni ljudi dok je bila na televizijskim prikazima. Uz hladnu pivu, casu vina, colu, caj, sok, kafu... U vecer, kad se dodje s posla, nakon tusa ili mirisljave kupke, zabavljali su se gledajuci razne televizijske reality shows i tako nadopunjavali onu jednu unutrasnju prazninu koju im nije moglo nadopuniti ni pivo, ni... Ali, nije ih bilo danas u tolikom broju da isprate onu koja je zivjela za njih. Oni ce se samo, blago i umjereno, hinjski, presaltati na sledeci reality show time i ponovo hraniti svoju gladnu sujetu. Jade Goody je ostala sama.
Auta su isla i stala. Kovceg je nosen i ostavljen u hladnu majku zemljicu. Za razliku od njenog muza, koji je ostao i poslednje pozdrave bespomocno slao pogledom, zahvaljujuci joj sto mu je pomogla situirati svojom bolescu buducnost maleckih sinova, nesto je ipak otislo dalje od toga. Jade Goody su spremili u kovceg u njenoj nedavno obucenoj vjencanici i sa burmom na ruci. 'Ali zaboga!', trznem se. Pa i njeno tijelo je bespomocno lezalo i predavalo se hladnoj zemljici... Sta ce ona onda ponijeti sa sobom!?
Nista!
Kako je teska ova rijec. I ona mene cesto muci. Sto je jos gore, sto sve ovo nekako vidim i opet i ja nista. I sto znam da moram nesto uraditi, ali nista. Sve stoji na prici. Nista! Nista! Nista! Sve je ovo nista! Kad ja moram umrijeti i citav zivot rintaciti da usrecim druge i dodje momenat da te svi ostave pored hladne, mrke rupe... :(. Pa ne pozelim ni da izadjem vani, da disem, da se smijesim, da se zamaram i placem; radi prolaznosti. Jos ako cu umrijeti mlada, pa, mozda brojati svoje dane, k'o Jade Goody i milion drugih mladih zena, koje tiho umiru svakodnevno.
One nisu bile popularne, one nisu sakupile i ostavile svojoj djeci mnogo bogatstva, mnogo veseliju buducnost... Nisu, a mozda su voljele da se i njima koje pismo uputi, pismo sjecanja, pismo zahvale, pismo potpore, 'Draga nasa voljena sestro, izdrzi, volimo te...' One su umirale same, tiho, uz svoju milu djecicu. Cemu ovaj zivot, kad je ovako zao! Zaboga! I nikako da prestanem razmisljati... Misli su se nizale, i nizale...
Moram se popraviti, srediti prioritete, pojacati sopstveni imunitet, popraviti dijetu, jer, mozda pocnem i ja odbrojavati. Pa mi valja ici u mrku rupicu. I ostaviti sve. A moram raditi i boriti se. To je zakon zivota. A moram sve ostaviti. A moram raditi, imati, a moram ostaviti. A moram, a moram. A necu, a moram. Zaboga, koje nesredjene misli! Moram se srediti. Moram povesti racuna da sta bilo ponesem sa sobom. Da kako bilo koristim sebi. Da kako bilo i ja iskoristim cega od svoga zivota, od svojih suza, od svog suludo radom istrosenog zivota. Sta bi to mogla da ponesem sa sobom, ka i ono sto obucem, ostat ce na mome tijelu. Za ime Bozije i tijelo mi ostaje! Ni njega necu dobiti zauzvrat. :( Samo dusa ode na nebesa.
A sta je to dusa!?
Dusa je ono, govorim sama sebi, ono sto kad ti spavas, ona leti nebesima. Pa leti, pa, ili padnes ili se probudis a prsa ti velika i prostrana. Eto, to bi se reklo jos kao nesto duhovno u nama. Sto se ne da uhvatiti i sto se hrani samo dobrim ponasanjem. Dusa izadje iz tijela i ono postaje nevazno, zatrpamo ga u zemlju, jer tijelo ne leti. Ono truhne i zasmrdi preko noci pa cim u jutro ustanemo, tukne nam iz usta. Da izvinete. Cek da dihnem malkice. Je li to dusa? Pa... nesto mozda sto bi moglo malo da se poveze sa dusom. Dusa se ne hrani kao tijelo. Razni narodi koriste razne metode za hranjenje duse. Neki koriste jogu, neki meditiraju raznim relaksirajucim muzickim instrumentima. Sljedbenici nebeskih knjiga koriste razlicite metode molitvi kako bi nahranili dusu. Ako dusu nahranimo dobrim ona tako zauzvrat cini dobro. A ako je nahranimo zlim, ona ce ciniti zlo. Neki pak hrane tijelo materijom pa misle da hrane dusu. A ono corak! Od duse zavisi sve sto je na zemlji i na nebesima. Jedino ce ona ostati ziva onoga trena kada svega nestane. Nama neobicna Bozija 'stvarka'. I kud god se okrenes, vidis, izbora nemas. Trci, radi, bori se; ostavit ces sve. Jedino dusu, ako je cinila dobro, to ce se nekako sakriti u nju. Zatim ce se tako dobra, vinuti nebesima i negdje tamo ce koristiti - sama sebi! Da povedem racuna onda o njoj, jer cu jedino nju provuci kroz jaku pogranicnu kontrolu.
Kako cu i sta cu sa dusom...!?
Razmisljala sam da moram nesto uciniti sa samom sobom prije nego mi doktor kaze da su moji dani odbrojani. Nocas. Da! Sutra cu postiti. Ja sam muslimanka, pa prakticiram hranjenje duse na islamski nacin. Mozda vi imate neki vas nacin. Eto, bilo bi mi drago razmijeniti iskustva. I nocas cu ustati, klanjati u dubokoj nocnoj tmini. Kod nas u islamu kazu, da nocna molitva ukrocuje pohlepnu dusu i ona vremenom postaje mila i cini dobro prvo tijelu u kojem se nalazi a zatim se siri u okolinu. Hocu! Ma hocu, kad kazem. Cek samo da vidim onaj program, pa cu onda srediti kuhinju i popeglati ves. Da, da. Ja sam tako odlucila. I onda sam zaspala. Okasnila, kasno sredila i umorila se. Pa zaspala. Hajde sutra cu onda da postim.
Tek u pola dorucka sam se sjetila da sam sinoc rekla da cu postiti. Boze, pa zar je moja dusa toliko teska za ukrotiti. Izgleda jeste. I to teza nego oprati cijelu kucu, doslovno od plafona do poda, cak i prozore i vrata s vana i radocinu s vana oluka poskidati. Zato ona i jeste ta srz, ta originalnost koja je umire. Na nju se moram usredsrediti. Lahko mi je, vidis, oprati zube, kosu, kozu, lijepu odjecu, cipele, auto. Sve jeto lahko, zato se svako s tim dici. Lazna dika, do vraga! Da! Sta cu ja sa onim sto mi bjezi kontroli? To me brine. Nad cim mi je tesko uspostaviti onu prvu vrpcu, neku vrstu kontrolne linije ili pocetne tacke. A moram, dzaba mi, zelim li pomoci sebi onoga trena kad poletim nebu a moje tijelo, ljepuskasto, zakopaju u mrku hladnu rupu. Neeee...
Da, da.
I to je jedina realnost. Vas zivot je kako umrete. Jade Goody danas zapecatila svoj zadnji dan. Sve odredila, sta, kako, gdje. A dusa? Nismo je vidjeli, nismo nista culi. Iako je ona letala nebom tamo-amo u panici kako ce preko granice. Mi, sva ova njena publika i dalje uzivamo na ovoj zemaljskoj kori i nismo u mogucnosti da dosegnemo svijet u kojem se ona nalazi. A ona sigurno nekoga sad treba. I pomoci ce sama sebi in the moment of truth!.
Trudim se ja da izvucem pouku iz njena zivota. Jer sam uzimala, kao neznalica primjere ovih tv lica dok su bili zivi... Da, da... hodala sam kao one, pricala kao one, nosala tasnicu kao one, jela kao one... zasto da ne umrem ka one... Neeee! Necu. To bi znacilo da cu se i ja ubrzo negdje srusiti i da ce mi dijagnozirati rak. Boze mili, ne. Evo, sama cu sebi poceti odbrojavati dane, samo da zamislim taj neizbjezni cas... Imam jos dva mjeseca. Prvo cu se oshishati, ocelaviti kobejagi, pa cu onda... neee, tesko je i zamisliti takvo sto. ALI, TO JE JEDINA STVARNOST!
Nama svima su dani vec odbrojani, samo smo mi u nemarnosti. Sutra cu postiti, nocas cu gledati TV, malo sam umorna, poslije cu uciti Kur'an. Dusa nam se ne da uhvatiti, ne da kontrolisati. A moramo poraditi na tome. Jedino cemo nju uspjeti provuci na 'carinskoj kontroli'. A sve ostalo je crna hladna zemlja. Sve je prolazno osim duse i nasih dobrih djela koja cinimo u korist, prvo sebe, pa zatim zajednice i cijeloga covjecanstva. Za boljitak i napredak, svi zajedno. I tako su nam svima dani odbrojani, zasto se svi ne popravimo, zasto se svi na vrijeme ne vjencamo u crkvi, dzamiji, sinagogi? Zasto se svi zajednicki ne pobrinemo za suzbijanje izvora zla, zasto glumimo da je samo Jade Goody umrla? Ko nam je garantovao vjecnost? Zasto uvijek nismo dobri, osim u momentima kad nam se organizam srusi? Oh Boze mili! :(
Dragi Bog nam dao TV i te ljude, gledamo ih svaki dan kako umiru, mi ih saljemo u grobove, mezare, raznim dobro nakicenim 'zvjerkama' i ne uvidjamo da smo slijepi, gluhi, nijemi, da pouku iz toga primimo. Zamislite da su nam svima odredjeni dani zivota? Bili bismo svi dobri, cinili dobro, jer nesto u nama nam govori da ima jos, da ovo sve ide u zemlju a sve dok nesto od nas nije umrlo, ima tu jos nesto. Ali nemarnost, sutra cu, sutra cu. I pisem ovo i mislim se, kad cu uciti Kur'an, kad cu podijeliti sadaku, kad cu ... ali, znam da sam umorna, da nemam kad. Sutra cu. I opet, nesto me goni, ne da mi mira. Prestani pisati, ustani, nemas jos puno vremena, nije vazno sto ti ne znas koliko dana imas, na tebi je da dusu pripremis, iskoristi vrijeme prije nego bude kasno. Povedi racuna o dusi, uhvati je. Nadji joj pocetnu tacku, nadji pocetnu vezu izmedju sebe i svoje duse. Zavrni je, u korist sebe same. Za ime Boga, vrijeme ti istice!
'Tako mi duse i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim ucini, uspjet ce samo onaj ko je ocisti, a bit ce izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!' (Kur'an, Es-Sems).
(Tekst napisan pocetkom Aprila, 2009. god.)
